Slijedeći dio Prethodni dio Sadržaj

2. A što su to particije?

Ubrzo nakon što su izmišljeni PC tvrdi diskovi ljudi su htjeli instalirati više operacijskih sustava, čak i ako je njihov sustav imao samo jedan disk. Zato je bio potreban način podjele jednog fizičkog diska na više logičkih. Eto što je particija: neprekinut slijed blokova na vašem tvrdom disku kojeg većina operacijskih sustava tretira kao potpuno odvojen disk.

Očito je da se particije ne smiju preklapati: operacijski sustav sigurno neće biti zadovoljan ako neki drugi operacijski sustav instaliran na istom stroju briše važne informacije zbog preklapanja particija. Između susjednih particija ne bi smjelo biti ni rupa. Takva situacija nije štetna, ali tako bacate dragocjen diskovni prostor.

Disk ne mora biti potpuno particioniran. Možda ćete htjeti ostaviti nešto prostora na kraju diska koji još nije dodijeljen nijednom instaliranom operacijskom sustavu. Poslije, kad shvatite koju instalaciju najviše koristite, na taj preostali prostor možete staviti datotečni sustav.

Particije se ne mogu micati niti povećavati ili smanjivati bez uništavanja datotečnog sustava koji sadrže. Zato ponovno particioniranje obično uključuje backup i vraćanje svih datotečnih sustava o kojim se radi. U stvari, prilično je uobičajeno da potpuno poremetite stvari, pa treba spremiti na sigurno sve podatke sa svih diskova tog računala prije nego što i dirnete stvari tipa fdisk.

Međutim, neke particije s određenim vrstama datotečnih sustava zapravo se mogu podijeliti bez gubljenja podataka (uz malo sreće). Na primjer, program fips dijeli MS DOS particije kako bi oslobodili prostora za instaliranje Linuxa bez potrebe za ponovnom instalacijom MS DOS-a. Ali, još uvijek nećete dirati takve stvari bez pažljivog backupa svega na stroju, zar ne?

2.1 Backup je važan

Za backup su najzgodnije trake. Brze su, pouzdane i lake za korištenje, pa možete često izvoditi backup, automatski i bez problema.

Banana na podu: ja pričam o pravim trakama, ne onom ftape smeću za disketne kontrolere. Razmišljajte o SCSI-u: SCSI podrška je ugrađena u Linux. Ne morate učitavati ASPI podršku, ne gubite dragocjenu HMA i kad je jednom SCSI host adapter instaliran, samo prikvačite dodatne diskove, trake i CD-ROM-ove. Nema više I/O adresa, igranja s IRQ-ovima ili podešavanja Master/Slave ili PIO razine.

Uz to: bolji SCSI host adapteri daju vam visoke I/O performanse bez puno korištenja CPU-a. Čak i kod velike aktivnosti diska brzina odgovora bit će dobra. Ako kanite koristiti Linux sustav za veći Usenet feed ili postati ISP, ni ne pomišljajte o sustavu bez SCSI-a.

2.2 Brojevi i imena uređaja

Broj particija na Intel sustavu ograničen je od početka: izvorna particijska tabela instalirala se kao dio boot sektora i sadržavala prostora za samo 4 particije. Ove particije sada se nazivaju primarne particije. Kad je potreba za više particija na sustavu postala očigledna, izmišljene su logičke particije. Broj logičkih particija nije ograničen: svaka logička particija sadrži pokazivač na slijedeću logičku particiju, pa teoretski možete imati neograničen lanac particija.

Iz razloga kompatibilnosti moralo se označiti prostor koji koriste sve logičke particije. Ako koristite logičke particije, jedna je primarna particija označena kao extended (proširena), a njen početak i kraj pokazuju na prostor koji zauzimaju vaše logičke particije. Naravno, prostor svih logičkih particija mora biti neprekinut. Može postojati samo jedna proširena particija: nijedan fdisk neće stvoriti više od jedne.

Linux radi s ograničenim brojem particija po disku. Pod Linuxom možete koristiti 4 primarne particije (3 korisne, ako koristite logičke particije) i najviše 15 particija na SCSI disku (na IDE disku sve skupa 63).

Jedina važna stvar kod datoteke uređaja su njen major (veći) i minor (manji) broj koji su pokazani umjesto veličine:

 
$ ls -l /dev/hda
brw-rw----   1 root     disk       3,   0 Jul 18  1994 /dev/hda
                                   ^    ^
                                   |    manji broj uređaja
                                   veći broj uređaja

Kod pristupa datoteci uređaja, veći broj odabire podršku koja se poziva za ulaz/izlaz uređaja. Ovaj poziv obavlja se s manjim brojem kao parametrom i značenje manjeg broja u potpunosti ovisi o podršci. Korištenje manjih brojeva obično opisuje dokumentacija podrške. Za IDE diskove dokumentacija je u /usr/src/linux/Documentation/ide.txt. Za SCSI diskove takvu dokumentaciju očekivali biste u /usr/src/linux/Documentation/scsi.txt, ali tamo je nema. Morat ćete provjeriti izvorni kod podrške (/usr/src/linux/driver/scsi/sd.c, 184.-196. red). Na sreću, popis imena i brojeva uređaja Petera Anvina nalazi se u /usr/src/linux/Documentation/devices.txt; pogledajte opise blok uređaja, veći 3, 22, 33 i 34 za IDE i veći 8 za SCSI diskove. Veći i manji broj dugi su jedan bajt i zbog toga je broj particija na disku ograničen.

O imenima uređaja postoje konvencije na koje se oslanjaju mnogi alati sustava. Očekuju da se vaši IDE diskovi zovu /dev/hd*, a SCSI diskovi /dev/sd*. Diskovi su označeni s a, b, c, ..., pa je /dev/hda vaš prvi IDE disk, a /dev/sda vaš prvi SCSI disk. Oba uređaja predstavljaju cijele diskove, od prvog bloka. Pisanje na ove uređaje krivim alatima uništit će njihov master boot loader i particijsku tabelu, čineći sve podatke na tom disku ili vaš sustav nedostupnim. Pazite što radite, i, opet, backup prije toga.

Primarne su particije 1, 2, 3 i 4. Dakle, /dev/hda1 je prva primarna particija na prvom IDE disku itd. Logičke particije imaju brojeve iznad 5, pa je /dev/sdb5 prva logička particija na drugom SCSI disku.

Svaka particija ima adresu početnog i završnog bloka i vrstu. Vrsta je numerički kod (jedan bajt) koji dotičnu particiju pripisuje određenoj vrsti operacijskog sustava. Na sreću računalnih konzultanata kodovi za vrste particija nisu baš jedinstveni, pa uvijek postoji mogućnost da dva operacijska sustava koriste isti kod vrste.

Linux koristi kod 0x82 za swap particije i 0x83 za "urođene" datotečne sustave (za većinu vas to je ext2). Nekad popularan, sad zastarjeli Linux/Minix datotečni sustav koristio je kod 0x81. OS/2 svoje particije označava s 0x07, kao i NTFS Windowsa NT. MS DOS koristi nekoliko kodova za razne varijante FAT datotečnog sustava: poznate su 0x01, 0x04 i 0x06. DR-DOS je koristio 0x81 za zaštićene FAT particije, tako se sudarajući s Linux/Minix-om, no ni Linux/Minix ni DR-DOS više nisu u širokoj primjeni. Usput, proširena particija koja se koristi kao sadržavatelj logičkih ima kod 0x05.

Particije se stvaraju i brišu programom fdisk. Svaki operacijski sustav s malo samopoštovanja dolazi s fdiskom i koji se tradicionalno čak i zove fdisk (ili FDISK.EXE) u skoro svim OS-evima. Neki fdiskovi, kao što je DOS-ov, ponešto su ograničeni u radu s particijama drugih operacijskih sustava. Takva ograničenja uključuju potpunu nesposobnost rada s bilo čime što ima nepoznat kod, nesposobnost rada s brojevima cilindara većim od 1024 i nesposobnost stvaranja ili čak razumijevanja particija koje ne završavaju na granici cilindra. Na primjer, MS-DOS fdisk ne može brisati NTFS particije; OS/2 fdisk poznat je po tihom "ispravljanju" particija stvorenih u Linux fdisku koje ne završavaju na granici cilindra; obojica, DOS i OS/2 fdisk, imaju problema s diskovima koji imaju više od 1024 cilindra (za detalje o takvim diskovima pogledajte Large disk mini-HOWTO).


Slijedeći dio Prethodni dio Sadržaj